DVORIŠTE ZAVIČAJNOG MUZEJA U TRAVNIKU
Svakog dana na putu do škole prolazim pored Zavičajnog muzeja. Ponekad sam znala i ući u njega ali ne obraćajući pažnju na okolinu koja se nalazila oko mene.
Jednog toplog proljetnog dana odlučila sam sama istražiti dvorište muzeja. Muzej je bio okružen visokom kamenom ogradom tako da se nije baš dobro moglo vidjeti kakvo je zapravo to dvorište. Na ulazu u dvorište nalazila se crna metalna kapija, srećom bila je otvorena. Kada sam ušla u dvorište Muzeja kao da sam osjetila neki čudan neopisiv osjećaj dragosti, sreće, uzbuđenja. Nisam znala kuda prvo da krenem.
Toplo sunce milovalo je moje rumeno, nasmijano lice. Pravo od samog ulaza u dvorište nalazile su se stepenice na kojim se svaki dan slika dvoje mladih zaljubljenih lica.
U desnom dijelu dvorišta nalazilo se grmlje u kom su se nekad zavlačili mali kučići.
Ali desni dio dvorišta je bio zanimljiviji. Tu su se nalazili kameni stećci koji su stabilno zauzimali svoj dio dvorišta. Bili su jako zanimljivi, imali su iscrtane šare po svuda.
Lijevo od njih se nalazio stari neizostavni crveno-crni Ćiro koji je Travnikom prolazio sve do 1973 godine. Tu su se snimali razni filmovi o njemu vjerovatno zato što su ostale samo 3 sačuvane lokomotive u cijelom svijetu. Duga je i teška historija tog starog Ćire. Uvijek sam razmisljala da se popnem i istražim ga, ali bi me svi radnici blijedo gledali, a neki možda i ljuto otjerali.
Noć je lagano dolazila u naš grad. Sunce me je pozdravljalo iza visokih planina ispustajući svoje posljednje zrake ovog uzbudljivog dana. I meni je već bilo vrijeme krenuti kući. Jako sam sretna što je ovaj muzej baš u mom gradu. Zahvalna sam što ga imam. Želim da zauvijek ostane ovakav da ga niko ne pokvari i ne uništi, jer imati ovako nešto u svom gradu je zaista velika sreća.
