Proljetnji mjeseci sa slovom „ r “ u svome nazivu, donijeli su nam ove 2020. godine virusnu pandemiju svjetskih razmjera, ali i vjerske praznike koji su dolazili u nizu, jedan za drugim, najprije jevrejski Pesah, potom katolički Uskrs, zatim pravoslavni Vaskrs i evo, pred nama je islamski mubarek mjesec ramazan.
Ovoga puta upućujemo najiskrenije želje našim saradnicima i svim ljudima dobre volje koji s radošću iščekuju početak velikog mjeseca ramazana, mjeseca posta, ibadeta i makfireta, da ga provedu u zdravlju i bereketu.
Ramazan je mjesec pročišćenja tjelesnog i duhovnog. To je mjesec u kome je započela objava Kur’ana, Božije upute prenijete poslaniku Muhamedu a.s.
„ Kur’an časni je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje dobra od zla“ (el-Bekare, 185).
Mjesec ramazan ima posebno mjesto u Islamu. To je jedini mjesec čije se ime spominje u Kur’anu. Post, kao jedan od pet propisanih islamskih šartova, koje treba ispunjavati svaki musliman i muslimanka, određen je da se obavlja upravo u mjesecu ramazanu. Tako vjernik provodeći dane u ibadetu, bez konzumacije hrane i pića, posvećuje se dubljem promišljanju i postaje bliži objavi koju je Allah dž. š. poslao čovječanstvu u vidu Časnog Kur’ana.
Pod postom se ne podrazumijeva samo sustezanje od hrane, pića i tjelesnog uživanja, tokom cijelog mjeseca ramazana, u vremenu od izlaska do zalaska sunca, nego se pod time podrazumijeva i suzdržavanje od ružnog govora, ružnih misli, vrijeđanja, ogovaranja, lažnog svjedočenja, prepirke i dr.
Ramazanski post je treći po redu islamski šart, propisana obaveza (farz).
Prvi islamski šart je: Kelime-i-shehadet, svjedočenje vjere u Allaha, kojim se očituje pripadnost Islamu: „Ešhedu en la ilahe illellah we ešhedu enne Muhammeden resūlullāh“. „Vjerujem i očitujem da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rob i poslanik“.
Drugi islamski šart je klanjanje propisanih namaza, četvrti je davanje zekata i peti je obavljanje Hadždža.
„ Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obvezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone“.
(el-Bekare, 177.)
Propisano je da se zekat daje isključivo u toku mjeseca ramazana, jer najbolja sadaka je u ramazanu.
Šta je to zekat, u prilici smo doznati i iz jedne lijepe istočnjačke priče koja je nastala u Travniku. Zabilježio ju je Abdula Aziz Asko Borić, učenik Velike nadbiskupske gimnazije u Travniku, koji će kasnije postati ljekar i neumorno raditi na promociji kulture u Zenici i Travniku. U Travničkoj spomenici izdatoj 1932. godine u povodu pedesetogodišnjice nadbiskupskog sjemeništa i nadbiskupske velike gimnazije u Travniku, Abdul Aziz Asko Borić je objavio priču Hasanpašino blago.
Prenosimo je u cijelosti.
Priča iz muslimanskog svijeta.
Abdul-Aziz Borić, III. r. 1912.
Na istočnom kraju Travnika strši u vis velika starinska kula, visoka po prilici 10 m, zidana iz čvrstog vapnenca, samo gornji dio iz drva. Pripovijeda se, da ju je sagradio Vuk Branković.
Osvojivši sultan Mehmed II. Bosnu, dijelio je medu svoje paše i vezire ostavljene posjede i javne zgrade. Tako i ovu kulu darova svome veziru Hasan-paši, budući da se ovaj bio odlikovao kao vrstan vojskovođa, pa njegovu plemenu i sad ta kula pripada.
Kula ima vrlo jake zidove, a smještena je na jednom zapravo obronku. U okolici su same bosanske kućice.
Uzišavši uzbrditim putićem dospije se do velikih vrata, te uzišavši mnoge stepenice dođe se u najgornji sprat. Veoma široko predsoblje popločano je samim škriljama, te zvoni po cijeloj kući, kad se po njem hoda. Osam se soba nanizalo jedna za drugom. Promotrimo bar jednu. Unišavši na vrata udaraju u oči veliki prozori sa drvenim rešetkama. U jednom kutu do vrata je kupatilo, koje izgleda kao ikakav golemi ormar. Kraj njega je zemljana peć, i tako ti je u svakoj sobi. Pogledajmo donji sprat. I ovdje su iste sobice, samo s gvozdenim vratima i još debljim zidom.
U jednoj takovoj sobi na sredini je veliki gvozdeni kapak. Otvoriš li ga opaziš stepenice, koje vode u dubinu. Na prvi mah nije baš ugodno ići dolje. Sišavši niz stepenice dođe se na prostor sličan podrumu. Sasma maleni prozorčići ne mogu rasvijetliti cijeli prostor, nego se valja služiti svijećom. Nad glavom ti je čvrsto zidani svod. U jednom kutu naiđe se na druge otvorene stepenice, koje opet vode u još veću dubinu, kao u kakav podrum. Tu nema prozora, a zidovi su vlažni. Tamno ti je kao u rogu. Zrak je pokvaren, da se jedva diše. Na tlu leže mnoge kosti, a pripovijedaju, da su nalazili i lubanja, te se po tome sudi, i da je ovo bila tamnica, svijet je naziva »tamnicom Vuka Brankovića«. Neki pričaju, da je tu u zemlji sakriveno veliko blago, koje svake godine potone jedan aršin1) dublje. Drugi opet kažu da se već uspjelo to blago dignuti, pa pričaju ovako:
Bila tri brata, koji su se svakojako prometali. Koji bi god posao u ruke uzeli, nije im se dalo u njemu. Jedne se večeri razgovarali, šta da čine. Nevolja na svašto nagoni, te se oni dogovore, da provale u podrum svog komšije paše, jer su čuli, da je tu paša skrio veliko svoje blago. Smišljeno-učinjeno. Iste noći braća prorove zid i uniđu u pašin podrum. Kad oni stupe unutra, opaze na sredini magaze veliku gomilu blaga, a na vrhu te gomile sjedi nekakav starac bijele brade do pasa držeći u ruci gvozdenu šipku.
Braća htjedoše pobjeći, ali ili starac zadrža i zapita ih zašto su došli.
Oni mu rekoše: »Došli smo, da nam dadeš para, da se možemo prometati.«
»Koliko vam treba para?« zapita starac.
»Tri hiljade groša«, odvrate mu braća.
»Ja ću vam dati novce, ali mi morate donijeti prije potvrdu od onoga, čije je ovo blago.«
»Hoćemo li donijeti potvrdu od paše?«
»Ne, već od Huse kahvedžije«, reče starac.
»Ja gdje ćemo ga naći, tog Husu kahvedžiju?«
»Idite i propitajte se za njega, pa ćete ga naći!« odvrati im starac.
Braća se vrate na to iz podruma kroz provaljeni zid, poprave ga, kako je i bio, te se vrate kući.
Sjutradan spreme se, da traže Husu kahvedžiju. Putovali su cijeli dan i u santi mrak dođu u jedan grad. Upitaju svijet, zna li im itko kazati za ikakva Husu kahvedžiju. Ljudi im rekoše: »Evo dolje niže grada ima jedna kahvana, načinjena od pruća, kraj puta, što vodi u ovaj grad. U njoj je kahveđžija imenom Huso.«
Braća prenoće u tom gradu, a sjutra, kad dan svane, upute se Husi kahvedžiji. Kad dođu u kahvanu, zaište svaki po džezvu2) kahve.
Pošto popiše kahvu, kahvedžija im htjede vratiti kusur, ali mu oni rekoše: »Mi ti ne ćemo kusura, nego bi li ti nama dao jednu potvrdu, da si nam uzajmio tri hiljade groša?« Huso pristane na to misleći da su pobudalili. Oni se oproste s Husom i vrate kući.
Kad bude u večer, oni opet probiju pašin podrum i uniđu unutra. Opaze opet starca na gomili blaga, koji ih upita: »Jeste li donijeli potvrdu od Huse kahvedžije?« Oni mu rekoše, da jesu, i predaju mu je. Kad starac pregleda, odbroji im tri hlijade groša i reče im: »Idite sada, pa radite, i kad imadnete, morate te novce povratiti.« Braća mu obrekoše i vrate se.
Oni za one novce otvore trgovinu. Sada im se podalo, i njihova je radnja tako dobro napredovala, da je za kratko vrijeme postala jedna od najvećih u ovom gradu.
Jednoga dana sjedila su braća u dućanu, kad ispred njega naiđe jedan čovjek. Oni, čim ga vidješe, odmah ga prepoznaju i svrate ga u dućan. To bijaše Huso kahvedžija. Oni su o svačem razgovarali, dok će mu trgovci reći: »Tvojom mjenicom mi smo se usrećili, pa treba, da ti zajam vratimo. Ovdje je umro, kako znaš, moćni paša, a ostavio je veliko blago svojoj ženi, pa daj, da ti tu udovicu isprosimo.«
Huso se na to nećkao, ali je već isti dan postao domaćin u pašinoj kuli.
Pošto je svako veselje prošlo, Huso reče jednom braći: »Hajde, da vidimo, šta je iza paše ostalo.« Braća pristanu i stanu s Husom otvarati sobu po sobu, podrum po podrum. Pošto su sve razgledali, dođu i u onaj podrum, gdje je bilo sakriveno blago.
Kada oni uniđu u podrum, ali onaj starac jednako sjedi na gomili blaga držeći u ruci gvozdenu šipku. Kad ih on opazi, skoči na noge i dočeka ih. Tu se neko vrijeme razgovarali, a onda reći će starac braći: »Povratite mi ono sada tri hiljade groša, što sam vam ih pozajmio.« Braća povrate tri hiljade groša. Starac primi pare, metne ih opet na isto mjesto, a tad nastavi: »Evo ima dvanaest godina, kako je paša skupio ovo blago. Od to doba ja ga uvijek čuvam, a sad ćete čuti zašto. Paša na ovo svoje blago nije htio nikoje godine davati milostinje.3) Mene je Bog poslao, da čuvam ovo blago od paše. Kad bi god paša unišao u podrum, da vidi svoje blago, ja bih na njeg skočio i ovom gvozdenom šipkom bih mu htio oči iskopati. Huso kahvedžija, što bi stekao na svojoj kahvi, i za to je davao milostinju, premda nije bio dužan. Ovo blago sada je Bog njemu dao za nagradu.« Ovo starac reče, pa nestade ga.
Huso je poslije uzeo sebi pašino prezime i tako je vladao, da su svi, pa i sami car, bili zadovoljni.
Aršin = 0.78 m
džezva = sud, u kojem se kahva kuha.
svaki musliman dužan je svake godine od gotova novca dati milostinju, i to 2 ½ po sto.
