Travnička zbirka u grafičkom otisku
Izložba naziva Travnička zbirka u grafičkom otisku donosi dio Travničke zbirke, nastale 2013. godine kada je profesor Asim Đelilović nesebično darovao Zavičajnom muzeju kolekciju djela bosanskohercegovačkih umjetnika. Uporedivši gestu profesora Đelilovića s onom Ive Andrića, povjesničarka umjetnosti i tadašnja direktorica muzeja, gđa Fatima Maslić je na jedan zaista analitičan način naglasila samu srž njegove etičke i humanističke geste. (Travnička zbirka, Djela bosanskohercegovačkih umjetnika iz zbirke Asima Đelilovića, legat Zavičajnom muzeju u Travniku /oktobar 2013.)
Darujući nam ovu zbirku, profesor Đelilović nam je predao i veliku odgovornost da ju pokažemo javnosti. Jer zaista, umjetnost dobija svoje značenje upravo komunikacijom s publikom, dok boraveći u mraku depoa, u potpunosti gubi svoj smisao i žilu kucavicu. Nažalost, tu zadaću još uvijek ne uspijevamo u potpunosti ispuniti. Travnička zbirka idalje leži u mraku depoa, čekajući da bude eksponirana na način na koji to i zaslužuje, a koji bi podrazumijevao jedan namjenski galerijski prostor koji pruža mogućnost izlaganja cjelovite zbirke u najboljim uvjetima, kao stalne ili kao dio povremenih izložbi.
Izložbu Travnička zbirka u grafičkom otisku čini 12 grafika i jedan fotoprint, različitih autora. Ne izdvajajući niti jednog autora u mnoštvu umjetničkih izraza i senzibiliteta, možemo zaključiti da svaki od njih u svom zaštićenom introspektivnom prostoru, donosi određenu tematiku.
Ove grafike ne okupljaju umjetnike oko jedne teme, jednog motiva ili jedinstvenog likovnog jezika. Naprotiv, vrijednost ove izložbe i cijele zbirke uopće, upravo je u raznolikosti pristupa, poetika i tehnika koje se susreću unutar zajedničkog prostora grafičkog medija. Iako nastale iz različitih iskustava i unutrašnjih impulsa, ove grafike zajedno grade složen vizualni dijalog o suvremenom čovjeku, prostoru imaginacije i mogućnostima grafike kao umjetničkog izraza.
U djelima Hasana Čakara i Amele Hadžimejlić prisutna je snažna ekspresivnost crte i osjećaj za gustu, gotovo dramatičnu strukturu površine. Njihove grafike nose energiju unutrašnjeg nemira, ali i disciplinu grafičkog procesa.
Nasuprot tome, Emir Dragulj i Renata Papišta grade suptilnije, introspektivne vizualne prostore u kojima tišina i osjetljivost postaju jednako važni kao forma i motiv.
Irfan Handžukić, Admir Mujkić, Mehmed Zaimović i Čedomir Kostović istražuju odnose ritma, znaka i kompozicije, često prelazeći granicu između figurativnog i apstraktnog. Ismar Mujezinović, Danis Fejzić, Irfan Hozo i Halil Tikveša zadržavaju vezu sa konkretnim svijetom i iskustvom vremena, ali ga transformiraju kroz osobni likovni rukopis i slojevitu teksturu grafičke matrice dok Salim Obralić unosi dinamiku organskih oblika i snažnu materijalnost površine.
Različitosti među ovim autorima vidljive su ne samo u temama nego i u tehnikama, ritmovima i odnosu prema grafičkoj površini. Neki koriste bogatu teksturu i slojevito građenje forme, dok drugi teže redukciji i čistoći znaka. Kod pojedinih umjetnika dominira narativnost i asocijativni motiv, a kod drugih istraživanje same materije grafike — njenog otiska, linije, svjetla i praznine.
Ipak, uprkos tim razlikama, ova zbirka posjeduje unutarnju povezanost. Sve grafike svjedoče o dubokom povjerenju u grafiku kao medij mišljenja i traganja. Kod svih autora prisutna je svijest o važnosti procesa, o sporosti nastajanja slike i o mogućnosti da se kroz otisak prenese ne samo vizualna informacija nego i unutrašnje stanje, emocija ili misaona refleksija. Zato ovu zbirku ne treba promatrati kao skup pojedinačnih radova, nego kao susret različitih umjetničkih senzibiliteta koji zajedno potvrđuju širinu i vitalnost suvremene bosanskohercegovačke grafike. Njena snaga nije u jedinstvu teme, nego u bogatstvu razlika — u mogućnosti da različiti autorski glasovi, kroz isti medij, govore o svijetu na potpuno različite, ali podjednako autentične načine.
Gala Jurišić
