„Na kafi s Esadom Bajtalom“ – „SAFET ISOVIĆ – MAG PJEVANJA“

 

Haj dvi planine

Viš’ Travnika grada

Haj Vilenica aman

Spram nje Bukovica

Haj Vilenica

Bukovicu pita

Haj što mi se je

Aman Travnik zamaglio

Haj ili gori il’ ga kuga mori

Niti gori nit ga kuga mori

Djevojka ga aman okom zapalila

Haj čarnim okom aman kroz srcali pendžer

Ovom pjesmom počelo je druženje sa dragim gostom doktorom Esadom Bajtal kojeg Travničani rado slušaju i uvažavaju. Ovo divno i korisno druženje i na poseban lirski način ispričana priča o čovjeku koji je Mag sevdaha, kako ga je doktor Bajtal nazvao nastojat ću da prenesem nešto od predavanja, da se i drugi okoriste čitajući ovaj tekst.

Naš Enes Škrgo, viši kustos Rodne kuće Ive Andrića, najavio je temu i ujedno podsjetio da sa ovom temom završava ciklus predavanja za ovu godinu. Tema o Safetu i sevdalinci priliči Travniku, mjestu gdje su nastale jedne od najljepših ili tematski smještenih pjesama, rekao je.

Doktor Bajtal kaže da nije imao dilema kako da započne predavanje nego pjesmom o Travniku, mada je teško izabrati šta je za početak iz njegovog bogatog repertoara. Dilemu je imao kako početi priču o Safetu i o čemu pričati kada je on u pitanju u tako kratkom vremenu. O njemu ima toliko detalja, jedna historija priča, poplava sjaja i svjetlosti.

Da li početi sa činjenicom da su se karte za njegove koncerte unaprijed prodavale, ili početi priču sa događajem, kada se s leđa publici u Domu sindikata pojavio, mikrofon se pokvario, a on se nije zbunio nego nastavio pjevati uključivši svoje glasovne sposobnosti kako da je sve uredu i normalnim korakom došao na binu.

Da li početi sa pričom kada ga je u Zagrebu voditelj pozvao na scenu, a svi poznatu pjevači izašli da vide šta radi i kako hipnotiše publiku.

Da li početi sa činjenicom da je prodavao više ploča nego je bilo gramofona, a to su podaci disko kuća.

Da li početi sa pričom kojoj je doktor Bajtal bio svjedok, a radi se o godini 1977. na Ilidži, dok su šetali, prišla mu grupa od pedeset ljudi. Po govoru je vidio da su Nijemci, koji su ga pozdravljali sa osmjehom i poštovanjem i slikati se sa njim. Kada ga je upitao ko su mu oni, rekao je da su oni njegova publika. U Njemačkoj za vrijeme koncerta zna se, da je dvadeset posto Nijemaca kupovalo karte i bilo na koncertima. Doktor Bajtal kaže da je shvatio da to njemačko uho koje poznaje Baha, Betovena i šta je to melodija i muzika je dolazilo i na koncerte i punilo dvorane.

Da li početi pričom o druženju Safeta i Tita ili od podatka 1970. Ilidža festivala i pet nagrada koje se dodjeljuju, a on je osvojio četiri. Poslije ovih taksativno nabrojanih činjenica, rekao je da je Safet bosanski Orfej sevdalinke, koji se izdvaja kao stvarna ličnost nedostižne muzičke karijere i mitski nestvarne slave, čiji sjaj i blještavilo treperi i proteže se od Kulturno umjetničkog društva Slobodan Princip Seljo, do prepune svjetski poznate Operske dvorane u Sidneju u čijem katalogu stoji da je on jedini pjevač Ex Jugoslavije koji je napunio dvoranu.

Zašto ga je nazvao bosanski Orfej i ko je Orfej?

Orfej je mitska ličnost iz grčke mitologije. Kažu da je tako zanosno pjevao i svirao da kada je umro njegova smrt je potresla svu prirodu. Ptice i divlje životinje su tugovale, drveće je od žalosti bacalo lišće, a rijeke su nabujale od sopstvenih suza. A mit kaže, da kada je pjevao jata ptica kružila bi oko njega, ribe bi iskazale iz mora da slušaju, rijeke bi prestale da teku da mu žuborom ne bi smetale. Stijene su podrhtavale, drveće bi prilazilo da ga štiti od sunčeve žege, životinje bi polijegale pred njegove noge. Ovo je mit, mašta, fantazija..

Bosanski Orfej je priča o stvarnosti bosanskog Safeta, koji je u sebi nosio sve elemente mita, jer Safetova stvarnost dokućuju mitske dimenzije .

,, Nemoguće je safetofski otpjevati ono što je on pjevao. Isto tako je nemoguće safetofski govoriti o Safetu. Zato je, večeras ovdje za ovim mikrofonom krajnje nezahvalno i pripovjedački krajnje rizično. Kako naći riječi za opis jednog takvog fenomena kakav je on. Ipak u svemu tome postoji jedna realna pogodnost, postoji čak jedna nevjerovatna prednost, a to je da je nemoguće pretjerivati kad o njemu govorite ma šta da kažete”,rekao je doktor Bajtal. Kada je bio na vrhuncu svoje fascinantne i magične karijere za Safeta su muzički stručnjaci u nauci rekli kako bi da se umjesto narodnoj muzici okrenuo operi i operskoj sceni, bio među najvećim tenorima Evrope i svijeta i zato su ga zvali naš Mario Lanza (veliki talijanski tenor 20.st.), koji pjeva s radošću i snagom talijanskih tenora, a njegov sevdah pulsira allegro i fortissimo i zato su pisali, da ima strašni pavarotski tenor i zvali ga bosanski Pavaroti. Fok o Betovenu kaže da nije jak po tome što formira jačinu zvuka nego po tome što uspostavlja poretke tonova. To je ta zajednička tačka i kod Safeta .

Sevdalinka je priča koju svako priča na svoj način, a Safet je znao najbolje. Doktor Bajtal je poredio Safetovu pjesmu, Jahao sam konje sa Šantićevom Eminom.

Jahao sam konje, ašikovo, pio

ali nikad nisam ‘vako rahat bio

gle visoko sunce uprlo strijele

na zumbule plave i džule bijele

Na granate smokve pokraj šadrvana

i sevlije vite od stoljetnih dana

i tanke munare sred ravna Mostara

što se sad bijeli od rasna behara

Pa jos kako ovdje mirise meleksa

i zelena trava od pamuka mekša

i bijeli cvijet trešnje i jasmina

ko mahale kuda prolazi Emina

Ah, Emina samo tuga mi se javi

da joj mrsim svilu uvojaka plavih

da izljubim grlo i pod grlom što je

pa san kada tiho sklopi oči moje

da ne masi kitom bijela behara

tada bi mi bio Džennet bez karara,

i onda kaže,,tada bi mi bio Dzennet bez karara”.

Ova riječ bez karara-mjere odgovara tačno riječima Šantića,, jer za tobom beli umrijeh Emina.

Šantićeva pjesma o Emini toliko lijepoj, kojoj ravne nisu ni sve mahale kojima prolazi. Zbog nje u duši na scenu nastupa nemir sa riječima ,,ah” da joj mrsim svilu uvojaka plavih

Kao dramatizacija izgovaranja riječi pa još glasovnim ilustracijama, Safet je mogao dokučiti i pokazati umijeće, koje je publika mogla osjetiti. Bio je nenadmašan i pjevao je forte- forte, pijano -pijano. Pratio je doktor Bajtal emisiju narodne muzike kada je voditelj odjavljujući rekao ovako:,, Čuli ste ariju iz opere Safeta Isovića,, Sjaj mjeseče”, a u odnosu na Safetovu neobičnost ova odjava nije bila ni pretjerana ni slučajna, a o tome najbolje govore neki naslovi kao: Safet zapalio Ilidžu, Safetovo grlo i Šerbine prste treba staviti pod zaštitu države,…Rekao je. srpski pisac Jovan Nikolić kaže: ,,Neprikosnoveni gospodar sa svojim nazalnim mekim glasom i pevanjem prepunih ukrasa i trilera”. Nije Safet bosanski Pavaroti nego je Pavaroti bosanski Safet. Pjevač Husein Kurtagić kaže da je Radio Sarajevo dobilo najvećeg pjevača narodne muzike sa nenadmašnom interpretacijom, bojom glasa i velikim darom za interpretaciju sevdalinke. Safet se više ne rađa. A Rade Nikolić kaže: ,,Bio je velik kao svemir neka mu je laka zemlja i hvala za sve što je ostavio”. Publika je govorila jezikom koji se ne da ni poricati ni relativizirati. On je znao da ih stjera u čošak vlastite impresije i djeluje psihički. Iz tog čoška mogli su da se brane dugim frenetičnim aplauzom. Zato su svi na nogama godinama. Konkretno u Beogradu kada je pjevao Radeta Jovanovića pjesmu, Kad sretneš Hanku, aplaudarali su i tražili još. Neki estradni mešetari su mu dodijelili treće mjesto. Kada se to saopštilo publici nastao je haos. Sala Doma sindikata je doslovno devastirana. To je bilo usred Beograda 1970. Uradila je to moralno povrijeđena kultivisana beogradska publika. Publika bijelih košulja i tamnih odijela i kravata. Publika velegradskog manira devastirala salu vlastitog grada, jer je to bila moralna pobuna na vandalizam. Jozo Penava , genije sevdaha o Safetu kaže da ga nema šta naučiti kada dođe na korepeticiju. Kaže da mu ruke ohlade, srce zastane, a u njegove uši uđe glas najljepšeg slavuja. S Josipom Pejakovićem kada je bio u Švicarskoj na turneji i odsjeli u jedan restoran u kojem je svirala muzika Safet je za vrijeme muzičke pauze dogovorio nešto sa muzikom i onda uz njihovu pratnju otpjevao na čistom talijanskom od početka do kraja O sole mio, sa svim zahtjevnim dionicama. Sala je umukla. Ništa se nije čulo. Jedino se čulo čudo zvano Safet Isović. Zato nije čudo sto je u beogradskom hotelu imao svoju sobu koju nikom nisu izdavali. Disko kuće su nudile bjanko da napiše iznos koji želi. Bio je tiražniji u prodaji ploča s obzirom na veličinu tržišta kako su izračunali, nego Tom Džonson.(Tim Johnson)

Psihološki se moglo dokučiti da se kod njega radilo o spoju osjećaja i intelekta s vanrednim glasovnim mogućnostima i da je to ta snaga kojom je vladao vokalnom tehnikom.

Francuski filozof Paul Kušer u knjizi Vladanje sobom, objašnjava šta se zapravo događa kad pjevača velikih formata. ,,Pjevač velikog formata mora biti sposoban da se koristi svojim mozgom na poseban način. Naš običan glas je nepravilan ne vodeći računa koji dolazi do uha i glasovnih mišića ili do receptora torosa (grudnog koša) ,a to su mišići osjetljivi na glasovne vibracije. To radi dobar pjevač da bi postavio svoju modulaciju. A modulacija znači odmjereno pjevanje uz harmonično slušanje, dizanje, spuštanje glasa i to sve prilagođava mogućnostima svojih glasovnih sposobnosti.”

Safet je uspješno vladao glasom i to nije promaklo ni publici ni struki. Birao je pjesme posebne dramatizacije i to nije moglo proći pored slušaoca posebno kada je to drama prolaznosti i ljepote, kao u pjesmi ,Kad sretneš Hanku. Najčešće je to ljubavna drama kao u pjesmi Jablani se povijaju,,Esmo dušo, ljubav daj mi”. Ponekad je to drama obračuna lokalnih razbojnika, bekrija i pustahija kao pjesma More vrćaj konja (Vranjanski sevdah).

More, vrćaj konja

“More, vrćaj konja, Abdul-Ćerim ago,

more, vrćaj konja, pišman će da bidneš!”

“More, ne ga vrćam, džan Stameno, mori,

more, ne ga vrćam, da znam da poginem!”

More, puče puška iz gusti orasi,

more, pa mi ubi Abdul-Ćerim agu.

Legenda kaže:

“U vrijeme Karađorđa živio je u Vranju Abdul-Ćerim aga,poznati bekrija i pustahija. Polazeći jednom iz Vranja za Niš, konačio je u Grdeličkoj klisuri, u hanu prisne mu Stamene.

Znajući za pripremu ustanka u Nišu, ona ga je odvraćala

od tog puta, izbjegavajući da mu otvoreno kaže razlog te njene brige.

Pri polasku doviknula mu je: “More, vrćaj konja,

Abdul-Ćerim ago, pišman će da bidneš!”

“More, ne go vrćam, da znam da poginem, bre!”- odgovori aga.”

U ovoj pjesmi je drama u kojoj ga savjetuje da vraća konja i da ne ide, a on neće iako zna da može poginuti.

Kod Safeta su i majčinske priče Boluje Anka Prijedorka

Boluje Anka Prijedorka

Boluje, Anka Prijedorka

na krilu k*** Zaima

aman, aman

na krilu k*** Zaima.

Zaime, bolan Zaime

i prodaj selo Krnate

aman, aman

i prodaj selo Krnate.

Kupi mi, bolan Zaime

kupi mi, šaren koćije

aman, aman

uhvati konja Zekana.

Vodi me, bolan Zaime

vodi me, ravnom Prijedoru

aman, aman

da vidim ćedo od srca.

Prisutna je dramatizacija života muškarca i žene već ostvarene kao majka, a svojim glasom je znao dočarati svu osjećajnost onoga što se zove pjesma.

U pjesmi koja slika dramu prolaznosti života je primjer pjesma, Sve što mine povratka mu nema.

Sve što mine povratka mu nema

Osedlaću vranca

svoga vilenoga

pa ošinut’ preko

polja zelenoga

Niz drumove rasplakane

da povratim sretne dane

svoga mladovanja

Što mi rodnim gradom

prohujaše kradom

i odoše pjevajući

za cergom cigana

Stići ću ih jedne

zore nasmijane

kad nad gorom javorovom

sunce grane

Tad ću vranca zauzdati

pa ću gorko zaplakati

vrisnut’ do oblaka

Vratite se, dajte za jade mi

znajte, ostalo je srce željno

mladih djevojaka

Al’ ko znade da mi

do njih pute kaže

uzalud ih godinama oči traže

uzalud se duša sjeća djevojaka

i proljeća, jesen suze sprema

Vjetri žutom liscu

šapću tužnu priču

minula je divna mladost

povratka joj nema

Osedlacu vranca/svoga vilenoga/pa ošinut’ preko/polja zelenoga, ovim stihovima izražava optimizam i nadu da će stići jedne zore sa osedlanim konjem pa nastavlja stihovima ,,Tad ću vranca zauzdati/pa ću gorko zaplakati/vrisnut’ do oblaka”.

Nada i želja onoga koji nešto sanja, ali kako stići i ko zna da mu pokaže put? Pjesma je drama o prolaznosti života gdje na kraju povratka nema, a o tome govore stihovi .

,,Vjetri žutom lišćuy/šapću tužnu priču/minula je divna mladost/povratka joj nema”.

Ili pjesma, Slavuj ptica mala

Slavuj ptica mala

Svakom pjesmu dala

A meni junaku

Tri tuge zadala

Jedna mi je tuga

Što ja nemam druga

Druga mi je tuga

Na srdašcu mome

Što me nije mlada

Oženila majka

Treca mi je tuga

Valja umrijeti

Kopajte mi mezar

Na ravnom sokaku

Vezite mi đogu

Za nišan kod nogu

Nek’ moj đogo znade

Da me ne imade

Također drama o prolaznosti života, ali isto tako daje vezu čovjeka i konja zbog tadašnjeg načina života.

Posebna dramska radnja o kojoj se nije govorilo, a Safet je smjelo pjevao. Pošto je sevdalinka erotska pjesma, čiste erotike na prefinjen način kazano, u njoj nema ništa seksualno, pornografsko, ništa prostitucijsko, pjesma Anđelija govori o ovom zadnjem ali na prefinjen način

. Anđelija

Anđelija, pastirica mlada

pusti ovce, niz planinu sađe

da u sjaju, velikoga grada

bolju sreću od preslice nadje.

Bijeli dani, prolazili kradom

i sjećanja da su ovce bile

jedne noći, prošetala gradom

u raskošnoj haljini od svile.

Od tada je, gradom na sve strane

šetala se, poput bijele vile

i nudila svoje jorgovane

u raskosnoj haljini od svile.

Teški jadi, majku joj dotukli,

a djevojku, jedne zore sive

iz Dunava, alasi izvukli

u raskošnoj haljini od svile.

To je drama posebne vrste koja govori o stradanju seoske djevojke, čobanice, koju su privukli sjaj, svjetla i čari velegrada. Odlazi sa sela u grad. Brzinom prolaznosti vrenena zaboravila je šta je bila. Malo ko je imao hrabrosti to pjevati u to vrijeme. Poput vile je šetala i nudila svoje jorgovana, ni bijele ni plave, nego stih kaže svoje. Velegrad voli anatomiju. Kuću i majku zaboravila. Zbog tuge za djetetom majku jadi dotukli. Potraga za srećom završila na najgori način. Grad guta ljude. Njena poljuljana seoska svijest platila je cijenu velegradske urbane bezosjećajnosti. Sve su joj dali i sve uzeli.

Jezikom melodije, Safet naglašava svu dramatiku i paradoks sa haljinom od svile, koja je lažni sjaj i tragični kraj u velegradu.

Ljudi iz Srbije davali su ime svojim sinovima Safet. U pripremi je snimanjem filma o Safetu a tv Srbije je našla i jednog Safeta.

Na kraju predavanja doktor Bajtal je pokazalo fotografije Safeta koje je analizirao od djetinjstva s pogledom radoznala dječaka. Ukazao je na urođenu melanholiju koju nosi svaka sevdalinka. Spaja se tuga, potištenost i sevdalinka i to kod njega traje dugo vrijeme. A onda će doći do oslobađanja, jer je sevdalinka sa svojom tugom i melanholijom poništila njegovu i zajedno su izrasli u nešto veliko. On je afirmisao sevdalinku , ona je afirmisala njega i postao je ono što je postao.

Bio je uzor vremena.

Bio je idol publike.

Bio je paradigma interpretacije.

Bio je ikona koja hoda.

Jedan je Safet, rekao je doktor Esad Bajtal, koji je i svoj dugi gromoglasni aplauz, koji je dobio od nas prisutnih za svu ljepotu koju nam je prezentirao, poklonio našem velikom Safetu Isoviću.

Najmanje što ja mogu pokloniti vama je ova priča, koja priča o dvojici velikih sa ovih prostora, a to je Safet Isović i doktor Esad Bajtal kojeg Travničani sa nestrpljenjem čekaju da nam ponovo dođe.

Do neke nove priče sa novom tematikom nadam se što prije.