Sead Bahtić je rođen u Travniku 1952. godine. Radni vijek proveo je kao učitelj u školama na području općine Novi Travnik.
Bio je član Kolonije kipara naivaca Jugoslavije „Ernestinovo“ i Udruženja likovnih stvaralaca Travnik – ULST.
Samostalne izložbe
1983., Gradska biblioteka Travnik, Kulturna manifestacija VIII „Andrićevi dani“,
2023., Stari grad, Zavičajni muzej Travnik
Kolektivne izložbe
1984., Likovna kolonija „ Lovorka Kukanić“, Rijeka,
1985., XIII Kolonija kipara naivaca Jugoslavije „Ernestinovo“
1985., Oktobarski salon, Kruševac
1986., XIV Kolonija kipara naivaca Jugoslavije „Ernestinovo“
1986., ULST, Proljetni salon, Travnik
1988., XI. Kiparska kolonija Travnik
1990., Likovna kolonija Travnik
1991., Vajarska kolonija samoukih vajara Zaječar „Gitarijada“
1989., Proljetni salon ULST, Zavičajni muzej Travnik
2002., Proljetni salon ULST, Galerija Terra, Travnik
2002., Jesenji salon ULST, Zavičajni muzej Travnik
2004., Proljetni salon ULST, Zavičajni muzej Travnik
2006., Jesenji salon ULST, Zavičajni muzej Travnik
Djelo Seada Bahtića spada u onu vrstu stvaralaštva koje je na samom početku definiralo svoj likovni jezik, prepoznatljiv i poseban, koji se bez nekih većih promjena razvijao od samih početaka s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do danas.
Nastavnik po profesiji, Bahtić se kiparstvom počeo baviti po uzoru na Mirsada Mujanovića, poznatog travničkog i bosanskohercegovačkog fotografa, koji je svoje mladenačke stvaralačke impulse ispoljavao oblikovanjem drveta. Njegove realistične skulpture su bile izazov i poticaj za bliskog mu prijatelja i radnog kolegu, Seada Bahtića, koji se i sam želio okušati na tom polju. Ali u Bahtićevim rukama dlijeto je slijedilo neki sasvim drugačiji mentalni i duhovni impuls. Iz drveta su nicale neobične predstave, oblici dovoljni sami sebi, sa asocijativnim antropomorfnim naznakama, daleko od bilo kakvog realističkog prikaza.
Već na samom početku, Bahtić je pronašao formulu koja će ostati njegovim izborom i stilskim opredjeljenjem. Po tome ostaje prepoznatljiv kroz cijeli period svoga djelovanja, pa i u najnovijim radovima nastalim nakon duže pauze koja je nastupila početkom devedesetih godina sa izbijanjem rata i koja je trajala punih trideset godina, da bi odnedavno bila prekinuta autorovim iznenadnim aktivizmom i nanovo probuđenim interesom za rad sa drvetom.
Svoje radove Bahtić je počeo zvanično izlagati tek 1983. godine, premda su oni nastajali mnogo prije. Već 1978. godine, zajedno sa kolegom Mujanovićem, priredio je neformalnu izložbu za svoje učenike i njihove roditelje u školskom dvorištu u Rostovu. Koliko li se tada, u vrijeme ne baš dostupnih informacija, u tom izoliranom planinskom kraju, mogla neobičnom činiti Bahtićeva „kubistička“ skulptura, možemo samo pretpostavljati. Ali, publika je reagirala pozitivno i on je nastavio slijediti svoj stvaralački kod.
Njegovo cjelokupno djelo je obilježeno isključivo motivom ljudske figure, najčešće u vidu poprsja, totema, imaginarnog portreta, pojednostavljenog i svedenog na osnovne geometrijske oblike. U složenim strukturama kompozicija je dinamičnija, istaknuta je napregnutost mase u isprepletenom kolopletu oblika pozicioniranih oko centralno postavljenog „velikog zijeva“, razjapljene usne duplje u kojoj se krije nemjerljivi bezdan ljudske patnje. Zaobljena forma skulpture-korpusa posebno u gornjoj završnoj partiji svojom sažetošću asocira na oblik bašluka, nišana.
Bahtićeve skulpture su plod podsvjesnog doživljaja, nastale na temelju prethodno izrađenih skica u tehnici kolaža, flomastera i tempere, koje u nekim slučajevima predstavljaju zasebna umjetnička djela. U njima autor ispituje i razrađuje oblikovne strukture kao slikovnu podlogu koju će pokušati izvesti u masi drveta. Prenaglašeni deformiteti ljudskih obličja u službi su ekspresivnog izraza i potrebe da se istakne dramatična narativnost manifestirana najčešće u grčevitom zijevu, zaleđenom kriku ljudskog bića koje je „uvijek na gubitku“.
Posebno je to značenje (tumačenje) naglašeno onda kada u jednoj od skulptura prepoznamo amblematsku sliku, očajni srebrenički krik oca Rame, koji s posljednjim proplamsajem lažne nade doziva svoga sina Nermina.
Dok promatramo radove Seada Bahtića, danas, nakon zajedničkog ratnog iskustva, prisjećamo se čuvene pjesme Bertolda Brechta „Rođenima poslije nas“ i stiha koji glasi:
„Ovo je vrijeme u kojem nema nevinih, u kojem je čak razgovor o drveću gotovo zločin, jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima”!
Na tragu izrečenog slobodni smo konstatovati, da je kiparsko djelo Seada Bahtića sve drugo, samo ne šutnja.
Fatima Maslić