10. decembar 2019.
Dok se u Otvorenom književnom atelieru Memorijalnog muzeja Ive Andrića podsjećalo na 65 obljetnicu Andrićevog romana „ Prokleta avlija“ u okviru obilježavanja Dana dodjele Nobelove nagrade za književnost istom piscu, davne 1961. godine, u dvorani Koncertne kuće u Stockholmu austrijski pisac Peter Handke je primao Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu.
Tom prilikom je uručena Nobelova književna nagrada i poljskoj spisateljici Olgi Tokarzcuk, retroaktivno za 2018. godinu, budući da je zbog izbijanja skandala Nobelov komitet tada bio spriječen provesti i okončati taj posao?!
U isto vrijeme u Štockholmu se održavao protestni skup protiv dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Njegovi kontroverzni javni istupi i djela koja je objavio devedesetih godina prošlog stoljeća, urušili su kredibilitet Nobelove nagrade i učinili da ona postane svoja vlastita suprotnost.
Dodijeliti Nobelovu nagradu nekome ko ignoriše presude međunarodnih sudova za ratne zločine i presudu o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, ko otvoreno podržava ekstremnu srbijansku nacionalističku politiku i glorificira lik i djelo Slobodana Miloševića, znači radikalno povrijediti i narušiti društvena pravila i etičke standarde savremene civilizacije, što je u potpunoj suprotnosti sa postulatima same Nobelove nagrade.
Na aversu medalje koju uz povelju i novčanu nagradu prima svaki laureat Nobelove nagrade, ugravirana je rečenica preuzeta iz Vergilijeve „Eneide“ koja glasi:
„Inventas vitam juvat exoluisse per artes“ : „Oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim“
Ovaj moto ističe životni stav Alfreda Nobela, ali ga nikako nije moguće primjeniti na Petera Handkea, koji je daleko od toga da svojim djelovanjem mnogima učini život boljim.
Koliko god da je Peter Handke u periodu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ostvario zavidnu književnu reputaciju, kada su njegovi dramski tekstovi igrani u mnogim evropskim teatrima i djela prevedena na strane jezike, zanimljivo je da on tada nije bio predložen za Nobelovu nagradu.
Znakovito je, ali po svemu sudeći, ne i slučajno, da je to učinjeno upravo sada, nakon što se Peter Handke, nekadašnji literarni genije, devedesetih godina pretvara u ekstremnog apologetu nacionalističke i hegemonističke Miloševićeve ideologije i preobražava u političkog idiota i moralnu nulu, kako to znaju reči neki savremeni pisci iz okruženja.
Zašto je do toga došlo? Handke nije jedinstven slučaj. Ima mnogo primjera u povijesti koji potvrđuju da su umjetnici ipak obični ljudi, nesavršeni, a nerijetko i nemoralne osobe. Pokojni profesor Zdravko Grebo bavio se tom temom i svojevremeno je zapisao slijedeće:
„Kako je Tomas Mann znao prepoznati fašizam, a Heideger nije? Kako ga Carl Schmitt nije znao prepoznati, a Willy Brand jeste? O čemu se radi? To je misterija i to je ono o čemu sve vrijeme razgovaramo. Ne mislim, naravno, da smo mi najbolji ljudi na svijetu, ali to je uvijek stvar vlastitog izbora: šta hoćete da uradite“.
Svako normalno, civilizirano biće ovih se dana pita kako to da Švedska akademija i Nobelov komitet ne prepoznaju fašizam. Ili ga ipak prepoznaju? Tim gore po nas i cijeli svijet. Da li će nam biti lakše da pomislimo kako su članovi Švedske akademije u zabludi, a u zabludi su ako nisu dobro informisani, a ako nisu dobro informisani onda su nesposobni, a ako su nesposobni, kako im je zapalo da odlučuju? Ne zna čovjek šta je gore, da su imbecili ili da su fašisti, na isto mu ga dođe. Jedino što je kod njih jasno je da su nepokolebljivi u svome stavu, u stilu „hoće mi se, može mi se“. Ima li šta dekadentnije od ovoga? Osim bosansko- hercegovačke političke zbilje, naravno.
Ovogodišnji izbor Švedske akademije je pogrešan i politički štetan. Ne zbog činjenice da je nagradu dobio Peter Handke, već zbog toga što ju je dodijelila Švedska akademija nauka. Tog mrzovoljnog starca, bezizražajnog lica, možemo podržavati ili ne podržavati, možda čak i pomalo žaliti. Čini se da je on patološki opčinjen potrebom da bude ekstravagantan. Primoran je hraniti svoju narcisoidnost, a već je umoran i napušta ga stvaralačka potencija. Uostalom, umjetnost nije mjesto za senzaciju. A senzacija mu treba da se o njemu govori, da se njegovo ime pojavljuje u medijima. Treba napraviti nešto „kontra svih“. I baš zgodno po njega da se tih devedesetih godina na Balkanu odigrava krvava drama pred očima cijelog svijeta. To je dobra prilika da se uradi nešto netipično, suprotno svima, pa će on tako zaštićen demokratskim pravom slobode govora, plasirati izvrnutu stvarnost, notornu laž, veličati ono što svi osuđuju. I tako će se njegovo ime ponovo vratiti u žižu interesa javnosti.
Ali nas ovdje ne zanima Peter Handke i njegova izopačena interpretacija i naracija. On je bijedni objekt. Subjekt naše priče je Švedska akademija nauka. Akademija je donijela odluku, ona se opredjelila i poslala poruku: Od sada više ništa nije isto. Sve je relativno. Sve je moguće. Sve je dozvoljeno.
Poklonivši se Handkeu, Švedska akademija nauka na posredan način ignorirala je međunarodne sudske presude o počinjenim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije (Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo) i presudu o genocidu u Srebrenici. Švedska akademija nauka je tom odlukom proizvela strahovit društveni poremećaj i dodatno sipala sol na otvorenu ranu preživjelih žrtava zločina u ratovima na Balkanu.
Šteta civiliziranom svijetu je nanesena. U narednom periodu biće potrebno poduzeti radikalne rezove kako bi se Nobelovoj nagradi vratio nekadašnji dignitet i društveni ugled. Pod uvjetom da za to bude iskazana iskrena namjera.
Saznati ćemo uskoro da li je to tako.
Nama ne ostaje ništa drugo već da nastavimo slijediti onu Kantovu: „ Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni“. I ne dopustimo da „ larpurlartizam“, umjetnost radi umjetnosti, prevlada, uvuče se u naš um, u naša srca, zakloni čovjeka i obmane nas pričom o ekskluzivnosti estetike nad etikom, što je blijedi argument kojim Švedska akademija nastoji opravdati svoju nedostojnu odluku o izboru ovogodišnjeg laureata Nobelove nagrade za književnost.
Fatima Maslić
