Na kafi sa Esadom Bajtalom, MANJE POZNATI ANDRIĆ

Travniku i Travničanima uvijek su dragi susreti sa poznatim čovjekom od pera i znanja, a to je dr. Esad Bajtal. Poslije svakog predavanja ostanemo bogatiji za mnoga znanja i sretniji zbog trenutaka provedenih sa njim. Na temu, ,,Manje poznati Andrić”, koju je pripremio i koju je čula travnička publika pokušat ću prenijeti.

Povod je bio, 130 godina od rođenja pisca.

Uvodnu riječ je dao Enes Škrgo i rekao da će se govoriti o čovjeku o kojem je toliko izgovoreno, o kojem su snimljeni mnogi dokumentarni filmovi, izlazili feljtoni, ali uvijek postoje manje poznate stvari iz biografije o ćemu će nam pričati dr. Esad Bajtal

Dr. Esad Bajtal je rekao da je ova tema tako formulisana, jer želi da nešto više kaže, a što je manje poznato, kako bi bili u situaciji da apsolviramo Andrića ako ga gledamo na jedan, ili drugi način iz krajnosti pojavljivanja priča i to presudnim o tom velikom piscu i čovjeku. Ma šta god mu prigovarali Andrić je veliki pisac i čovjek. On će nam pokušati to da pokaže, a i Bosanac, što je jako važno da je Bosna ono što jeste i što treba da bude.

Dr. Bajtal, započeo je priču o Andriću sa dvije naizgled bizarne stvari. Po književnim krugovima ima onih koji kažu:,, Ivo je bio naš, navijao je za Zvezdu u Beogradu”. A onda 1961. ,te nobelovske godine kada je on u punom sjaju, književnom usponu, u Beogradu je proglašen za najboljeg sportistu Beograda Milutin Šoškić, golman Partizana. Koji je to kontrast da običnog gradskog golmana (mada je poslije nekada postao svjetski), primio Andrić i razgovarao sa golmanom. Andrića nije zanimala igra nego kako Šoškić može da ostane skoncentrisano na tim utakmicama halabuka sa 50-100 000 ljudi koji vrište. Andrića je to zanimalo možda za neki momenat ili scenu u pisanju. Do tada se znalo da, kada je bio bolestan i pri visokoj temperaturi stalno je nešto zapisivao kako mu je i kako se osjeća. Kada su ga pitali zašto to radi i zašto se muči znao je reći ,,Ne znam ja kad pišem može mi zatrebati pri opisu nekog vezira u Travniku, koji je imao neko trovanje stomaka “. Znači, sam je od sebe kupio tu bitnu informaciju. Ta dva naizgled bizarna primjera prestaju biti kada postavite sebi pitanje, šta je smisao tih priča o golmanu i osjećanjima temperature i o čemu one nama govore, nama koji se hoćemo baviti Andrićem. Govore o tome da je Andrić uvijek tragao za znanjem i istinom. To je veličina pisca, istina i znanje, a kako će je dorađivati je druga dimenzija priče kojom će se dr. Bajtal poslije baviti. Andrić se nije bojao da izgovori tu istinu, ma kako ona zvučala. Sve ostale za Andrića i oko Andrića su priče za djecu. Kako se pričalo i šta se pričalo što se veže i dan danas opet je odgovor neovisno od pitanja koja i mi ispitujemo. Novinari ga pitaju:,,Druže Andriću, poznato je da Vi u Vašim pričama opisujete

bosansku kasabu i poznato je da u svakoj toj kasabi u tim pričama ima po jedna luda, da li se tu nešto promijenilo?” ,,Da”, kaže Andrić, ,, Danas ima i po jedan pametan “. I po ovome je jasno da on postaje čovjek kontra-verzne biografije. A sve počinje od imena. U matici crkve sv. Ivana Krstitelja u Travniku br.70 ,9. oktobra 1892.rođen Ivan, sin Antuna, podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić. Kršten je kao Ivan a poslije se Andrić potpisuje kao Ivo i zato imamo Ivo Andrić. Izuzetak je na korici Put Alije Đerzeleza štampana 1920. god stoji Ivan Andrić i nikad više . Zbog ovoga Ivan, Ivo Andrić piše protestno pismo izdavaču Cvijanović i to iz Rima i kaže: ,,Pa ne znam ko mi nadjenu novo ime Ivan kad se ja kao pisac i kao ukazno lice pišem Ivo!? ” Imao je potrebu da se ogradi od toga, jer je on sebi izabrao da bude Ivo. Postoje dva primjera i to Meša Selimović i Mak Dizdar, a poslije rata imamo da pojedini vraćaju ime Mehmed Meša Selimović i Mak Mehmedalia Dizdar. Da su živi oni bi se sigurno bunili, a umjesto njih kaže dr. Bajtal da se on buni gdje god može, jer ono što su oni izabrali njihovo je i treba da bude starije od adetskog, crkvenog, džamijskog, običajnog. Te kontraverze koje se pletu oko velikih imena uvijek se neko nađe da ih uznemirava i ne ostavlja na miru, a one nisu sporne sve dok te kontraverze drži logika životne nužde i razložnosti ali je sporno nešto drugo. Sporno je namjensko, ideološko, ili bilo kakvo vanjsko tendenciozno projektiranje smisla interpretacije značenja tih kontraverzi. Fenomen logike zlih jezika nije nepoznat, a narod ga je opisao odavno u našoj sevdalinki. ,,Kolika je šeher Banja Luka s kraja na kraj puna djevojaka. Svaka ima po ašika svoga samo Fata tri’jest i jednoga. Al’ ne prođe ni godina dana, sve se cure poudaše redom, samo Fata osta neudata.”

Zašto je ona ostala neudata?! Pa upravo zbog tih zlih jezika, koji se i danas pletu oko Ive Andrića, koji su se jučer pleli oko Maka Dizdara a sutra oko nekoga desetoga. To je nažalost sastavni dio života. I zato u slučaju normalnih slika i onih koje donose zli jezici dolazi se do pitanja kako govoriti o Andriću. Hvaliti ga? Nobelovom nagradom svijet ga je već pohvalio i nema se više šta reći za njega. Suvišno je kuditi ga. Za kuđenja su potrebni dovoljno kompetentni, njemu ravni ili od njega bolji, a takvih još uvijek nema. Šta onda ostaje i kako govoriti? Ostaje samo život, činjenice i jezik činjenica iz života koje se nepomirljivo sudaraju. U Sarajevu ga blate pričom o mržnji Bosne. U Beogradu o neporecivosti kazivanja o postojanju Bosne. A u njegovom stanu u Beogradu visi stara karta BiH, grafika Travnika, a oni koji su se mogli bolje zagledat figura Omer-paše Latasa, a među knjigama cakli se srebrni ibrik tipični simbol jedne Bosne i jednog vremena. Sam Andrić svoje bogatstvo ne krije i javno ga kazuju ovako:,, Ja bih Bosnu nazivao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime sve ste priznali…Bosanski ljudi su prema snazi svoga umijeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pjesme, zagonetke, legende i svoj eglen i to mnogo prije drugih naroda, koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem . Sve moje iz Bosne je,” rekao je Andrić.

Šta sada reći o mržnji Bosne? ,,Mudrome dovoljno,” rekao je Esad Bajtal. Ovdje se pojavljuje kao pisac Bosanac a onda kao praktični Bosanac jer je sav iznos Nobelove nagrade poklonio BiH u dva navrata. a svojim pismom od 17. maja 1962. godinu dana nakon nagrade. Zašto u dva puta je dao nagradu?. Pratio je tokove novca u društvu koje je poznavao. Pa kada je uvidio kako je raspoređen novac u bibliotekarstvu i drugo, dao je i drugu polovinu. Poklonio je i novčani iznos nagrade AVNOJ-a 1967, zatim 27- mojulsku nagradu. 1970. Andrić je dao za razvoj bibliotekarstva BiH . Prevedeno na današnju vrijednost novca donirao je 1.500 000 eura za razvoj BiH kulturne. Koja danas institucija je spremna da da toliki novac? I ovo govori koliko mrzi Bosnu. Višegratsku kuću u kojoj je odrastao poklonio je gradu. A onaj najvrjedniji duhovni dar, nalivpero i kompletan rukopis romana Na Drini ćuprija poklonio je sarajevskom Muzeju književnosti. Nalivpero je kupio u Ženevi 1936. i s njime se služio sve do1945. I sve što je tih osam i po godina napisao, napisao je ovim perom.To govori koliko vrijedi. Istrošilo se toliko da je morao kupiti novo. To je Andrić i Bosna. 130 godina rođenja u zadužbini Ive Andrića u Beogradu upravnica dr. Maja Radonjić za beogradske Novosti kaže:,, Andrićeva djela posljednjih godina ili što uskoro izlazi iz štampe izlaze na turskom, talijanskom, kastiljskom, galicijskom, engleskom, holandskom, francuskom, rumunjskom, i njemačkom jeziku, a postoje interesi za prijevode na azerbejdžanski, bugarski, portugalski, japanski, jermenski, ukrajinski, švedski, rumunski jezik. Brojni izdavači iz svijeta obnavljaju ugovore za tiraže Andrićevih djela. U Turskoj, Na Drini ćuprija štampana je 27 puta, Travnička hronika 4 puta. Andrićeva djela su prevedena na 50 jezika, a u Španiji je preveden na sva četiri španska jezika (kastiljski, galicijski, katalonski, baskijski).”

Kada je riječ o Andrićevom djelu u kontekstu evropske književnosti nalazi se u zborniku radova naučnog karaktera i naučnih skupova održanih u Beogradu 1980.godine. Andrić je bio prvi čovjek bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Te godine u konkurenciji su mu bili mnogi svjetski pisci a Andrić je odnio nagradu. Veliki Lav Nikolajevič Tolstoj nominiran je 16 puta i nikada nije dobio nagradu. Ovo ne umanjuje Tolstoja, nego govori o žestokoj konkurenciji i onda se nađe neko ko njega takvog ogovara. Andrić je za Nobela nominovan 10 puta a Miroslav Krleža 7 puta. Njihovo književno nadmetanje nije počelo od Nobela nego puno ranije i to od susreta u salonu mlade i lijepe Zagrepčanke Evgenije Gojmerac 1910. Andrić je smatran u Zagrebu najljepšim Bosancem u cijelom javnom životu Zagreba . Bio je tih i odmjeren, otmen i delikatan,poetičan i nježan, pa takav osvaja srce Evgenije. Time počinje nepovratno razilaženje književnih velikana, literarnih džinova,a sve se odvija kao u stihovima Safeta Isovića ,,Ah te žene vile bijele,vile bijele, od nas čine sve što žele kad proliju suze vrele”. To se dogodilo kod njih dvojice. Nakon toga svaki je krenuo svojim putem Krleža politički sve više lijevo a Andrić desno. Nastankom Jugoslavije i Tita Andrić prilazi Titu uz kojeg je Krleža već odavno bio. Od 1945. njih dvojicu uz Tita ništa ne razdvaja ni žene ni politika već samo književnost i njeni zakoni i samorazumijevanje na tom fonu. Za vrijeme rata do 1944-1945. napisao je Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica. Krleža drugi svjetski rat provodi u Zagrebu koketirajuči sa Pavelićem promišljajući hoće li u partizane i poslije žali što kaže:,, Strašno žalim!”Tito otvoren , mudar i zagovornik egzistencije na svjetskom planu prihvatio je obojicu. Postoje zabilješke o prijemu Andrića kod Tita 10 10. 1962. povodom Andrićeva sedamdeseta rođendana. Tito mu te prilike uručuje Orden Republike sa zlatnim vijencem za naročite zasluge u dugogodišnjem radu na polju književne kulturne i javne djelatnosti. Ivo Andrić javno uzvraća riječima:,,Zahvaljujem Vam, druže Tito na ovom odlikovanju koje je primljeno iz Vaših ruku, za svakog Jugoslovena predstavlja najviše priznanje!” S Titom na prijemu bila su još četiri druga, Jovan Veselinov, Krsto Crvenkovski, Dobrica Ćosić, Bogdan Crnobrnja. U razgovoru Andrić replicira Crnobrnji koji se dotiče Turaka i kaže: ,,Njihova historija je negativna u odnosu na nas “.

Andrić reče:,,Ne mora biti, Turci su u početku svoje vladavine u našim krajevima bili sasvim drugačiji, ali ih najviše pamtimo iz njihovog dekadentnog doba. Ne može se kazati da je u prvoj fazi njihov režim kod nas bio nečovječan iako je svaka okupacija teška.” Na predsjednikovu opasku Andrić nastavlja:,,U Turskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U tom pogledu i danas u mnogim zemljama postoje razne ograde i prepreke, a u Turskoj je bilo velikih vezira Albanaca, Mađara, Srba, Hrvata i Crnogoraca. A tako visok položaj na Zapadu,” nastavlja Andrić, ,,Mogao je završiti samo ako je,” a onda uskoči drug Tito i kaže ,,pripadao plavoj krvi.” Andrić veli:,, Turski režim u početku nije bio tako hrđav samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive” Dobrica Ćosić mu spočita janjičare a Andrić ga dočeka:,, I na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci janjičarima.”Andrić povlači paralelu i pita ih:,, Šta bi bili arditi u Italiji ili pripadnici SS trupa u Njemačkoj? Sve su to janičari.” Zašto je ovo važno pitao je dr. Bajtal? Zato što Andrić njima retroaktivno zatvara usta, svima onima koji danas šire laži i izmišljotine o njegovoj tobožnjoj mržnji prema Turcima i islamu.1962. im je usta zapečatio, a oni pričaju kako pričaju što je logika zlih jezika, koji tako rade oko Andrića. Ako isključimo njihove zle namjere onda je u pitanju ili neznanje ili nerazumijevanje pisanja kao stvarnog čina. Stvaranje nije fotografsko preslikavanje stvarnosti, njihova puka reprodukcija zbilje nego selektivno sortiranje života i sinteza ključnih momenata u neku novu cjelinu koja ima trajan neprolazan smisao i značaj. To je umjetnost koja ima cjelinu dubljeg značenja i smisla ali nije dato svima da to razumiju. Nažalost to ih ne sprječava da uprkos tome niti znaju niti razumiju javno govore o onome kako govore,a niti znaju niti dokučuju razliku bitnog od nebitnog, između stvarnog i umjetničkog,realnog i stvaralački interpretativnog, što je Andrić radio, jer za Andrića umjetnost služi povezivanju suprotnih obala života On to radi u prostoru, vremenu i to u povezivanju sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. On je historičar i pisac ne zaboravimo. Otuda te silne ćuprije kao Na Drini ćuprija, most na Žepi. Most simbolički opravdava njegov ključni princip spajanja vremena, duha, obala, svijeta, ljudi,kultura.

Međutim sve je oko Andrića i misteriozno. Postoje čak tri verzije u Štocholmu kako je primao i u kojem ambijentu nagradu. U jednoj od priča kaže se da je iz Beograda donio snimak sevdalinke, Moj ,dilbere, kud se šećeš i zamolio da se pusti ta sevdalinka. To je jedna priča. Druga priča je, da je Nobelovu nagradu primio uz zvuke Marša na Drinu a treća koja kaže da je Andriću u čast švedski hor izvodio naše tradicionalne pjesme. Dr Bajtal je želio saznati pravu priču šta je od ovoga tačno,ali još nije došao do istine, ali ne odustaje Pisao je Norveškom komitetu i nada se odgovoru jednog dana. Kada je riječ oko te muzike Andrić je stalno bio u dosluhu sa muzikom i bila mu je bliska. Tako je mostarski kant autor Sanel Marić Mara pjesmu Ive Andrića,,Pismo nikome”, u mostarskom studiju Pavarotti centra u Mostaru napravio snimak pjesme Andrića. Pjesmu smo poslušali uz prikaz Enesa Škrge čiji tekst postavljam.

Na visinama, gde je sveže

I svetlo i čisto i široko,

Borave moje misli, a ovde

Dole, gde ove reči pišem,

Okužen vazduh grudi steže,

Odmora nema budno oko.

Sputan živim i teško dišem,

Sve me je manje, sve sam niže,

Sve je mračnije i sve teže.

A u meni ko ranjen soko,

Melodija se jedna diže

O visinama, gde je sveže

I svetlo i čisto i široko.

To vam pišem da se zna, evo,

Da sam bedno umiruć pevo.

Težina ovog teksta je jer je nastao u Berlinu 1940. i on osjeća ono što dolazi. ,,Zašto je to nama važno u ovom prostoru u ovom gradu?” Maro je inspiraciju dobio u Travnuku u razgovoru sa prijateljima tokom svoga koncerta u Rodnoj kući Ive Andrića

Ima nešto u ženskoj poeziji pjesma Čekaj me ja ću sigurno doći od Konstantina Simeunova, velikog ruskog pjesnika. Smatra se među najljepšim ljubavnim pjesmama svih vremena. On je bio zaljubljen u udatu ženu generala,Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu. Kada je Valentini umro muž patila je do te mjere da se upustila u ljubavne afere, ali nikoga nije zavoljela kao muža kojeg je izgubila. Kada Andrić piše ,,Pismo nikome”Valentina upoznaje Simeunova i s njim ulazi u vezu. Međutim samo što su se zaljubili Simeunov odlazi na ratište shvata situaciju da se neće vratiti živ piše pjesmu. Jedino što ga je održavalo na životu je fotografija prelijepe Valentine i činjenicama da ga ona čeka. Tada piše pjesmu da ako se ne vrati da bar pjesma dođe do nje. Međutim , događa se čudo. Simeunov uspijeva da preživi i da se vrati s pjesmom u džepu. Ona ga je čekala od 1940- 1943.

Kakve veze ima ovo sa Andrićem? I Andrić je bio čovjek koji je čekao. Ovdje su uloge obrnute. Simeunova je čekala jedna žena, Andrić je čekao jednu ženu. Čekao je andričevski punih dvadeset godina. Zvala se Milica Babić. Bila je supruga njegova prijatelja Nenada Jovanovića koji je tih godina ratnih bio zarobljen i zapao u njemački logor. Andrić je bio diplomata pa je po njemu mužu mogla poslati pismo i ponešto još. Tako su se upoznali. Budući da je bio neoženjen Milica je bila domaćica na njegovim prijemima kao supruga njegova prijatelja.

Bio je zaljubljen u nju ali kao moralna osoba potpuno svjestan da je njihova ljubav zabranjena. Druženja nisu bila zabranjena. Po kišnim beogradskim ulicama znali su šetati satima. Nakon dvadeset godina Nenad Jovanović umire. Godinu dana kasnije njih dvoje će se vjenčati. Andrić će otkriti ono što smo čitali da je Milica zapravo, Jelena žena koje nema , a naslov je jedne njegove priče. Jelena je biće koje daje smisao pripovjedačevom životu. ,,Samo da ne prestajem da iščekujem….Iščekivao i dočekao “, kaže u posljednjoj rečenici.

,,To je Andrić. To su žene. To je Andrić, to je Bosna. To je Andrić i Krleža. To je Andrić i Tito. To je Andrić i poezija. To je Andrić i zli jezici. To je samo dio onoga što sam spremio za vas!”, rekao je dr. Esad Bajtal.

A ja kažem da je to bila noć u Travniku u kojoj se govorilo o velikom piscu i čovjeku, riječima velikog dr. Esad Bajtala, kojeg vole i poštuju Travničani i poslije svakog predavanja budu bogatiji za nova znanja i plemenitiji za još jedno druženje.

Pise: Emina Bojić, prof.