Ivan Lovrenović – „Znakovi pored puta“ u Jankovićima kod Travnika

„Znakovi pored puta“ u Jankovićima kod Travnika

Kad iz Travnika udariš cestom na zapad, put Turbeta, Komara, pa Donjeg Vakufa i Jajca, onim blagim ravnim usponom pokraj vojnoga kompleksa, te ubrzo skreneš putom desno, uzbrdo, gledajući gore u vlašićke visine, ubrzo ćeš se naći u Jankovićima, pitomom i urednom prigradskom naselju. U njemu, u vlastitoj zgradi podignutoj namjenski, po svim uzusima struke, djeluje Hrvatsko amatersko kazalište sa statusom javne ustanove u općini Travnik. Nazvati ga kulturnim čudom bilo bi pomalo konvencionalno. A jest čudo.

Zapis koji slijedi govori o tome. Autor mu je Enes Škrgo, kustos Memorijalnoga muzeja Rodna kuća Ive Andrića u Travniku, pisac, kazališni radnik i sām, prijatelj jankovićkih kazalištaraca s mnogo zajedničkih projekata u proteklim godinama.

Po Škrginoj ideji a u izvedbi Hrvatskoga amaterskog kazališta, ove godine je nastalo nešto doista izvorno – izložba „Znakovi pored puta“ na otvorenom, pored puta u Jankoviće. Tu godinama stoje prazni metalni okviri za kojekakve reklamne panoe. Sada prolaznikovo oko u njima gleda i čita Ivu Andrića, u autentičnom ambijentu i maglenom pejzažu Ex Ponta. (I. Lovrenović)

Enes Škrgo: “Znakovi pored puta” kod Travnika, u Jankovićima

Prije sto godina, ovim putem, ovom stazom, što nije višegradska, nego je travnička i podvlašićka, ide, hoda, korača jedan mladić. Sred Velike vojne, grudobolan, prinudno živi kod fratara u Ovčarevu, u crkvi Sv. Mihovila Arhanđela. Blagodaran je svom udesu jer je u vrtu rascvala jedna trešnja, sva je bijela i zaljubljen je u nju –  njihova će ljubav trajati do prvog vjetra.

Da mu je sada, nakon sto godina, istom ovom stazom kroz Jankoviće proći, naišao bi na svoje stihove, misli, poglede i stavove uobličene kao krajputaši pored zgrade Hrvatskog kazališta Travnik, na sedam golemih panoa u izložbi ponešto očekivanog i predvidivog naziva „Znakovi pored puta“.

U svom govoru „O priči i pričanju“, izrečenom na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1961. godine, kao predskazanje nekih budućih interpretacija svojih literarnih djela, Ivo Andrić je rekao:

“Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.”

Dekontekstuilizirati naratorski glas i govor likova romana i pripovijetki, osjetljiva je i nezahvalna rabota. Citati iz Travničke hronikeEx PontoČaša, navodi iz Andrićevih pisama, odabrani su skoro tendenciozno, kao očevidne podudarnosti s bosanskohercegovačkim političkim, socijalnim i moralnim sadašnjim trenutkom bitisanja.

Prolaznicima i putnicima namjernicima „Znakovi pored puta“ stoje kao memento na uskozavičajne motive iz Andrićevog životopisa i književnosti.

Na datum rođenja Ive Andrića, 9. listopada, na početku kulturne manifestacije „Andrićevi dani 2021.“ autorsku izložbu muzejskog kustosa Enesa Škrge, u likovnoj interpretaciji Stanislava Nikolića, kao stalni postav produciralo je Hrvatsko kazalište Travnik, jedinstven kulturološki, socijalni i politički fenomen u postdaytonskoj Bosni.

Nastalo je u najtežim ratnim okolnostima, u vojno opkoljenoj Novoj Biloj kod Travnika. Skupina mladih zanesenjaka posvećenih ideji kazališne igre stvarala je predstave za lokalno stanovništvo, kojima je to bio prvi susret s glumcima na sceni. Pješice su išli na prva gostovanja u susjedne gradove Vitez i Novi Travnik, na prvu turneju po Hercegovini odlazilo se autostopom, vozeći se u kamionima kojima se dovlačila humanitarna pomoć.

Kad su se nakon završetka rata kao prognanici vratili u svoje domove, na mjestu razorenog Doma kulture u Jankovićima usnuli su kazališnu scenu. Korak po korak, godinu za godinom, tu je sada zgrada sa svim sadržajima za pripremanje i izvođenje predstava, samo se još čeka na dovršetak apartmana za gostujuće ansamble, koji će se staviti na raspolaganje i ostalim travničkim kulturnim organizacijama, kao i turistima koji žele imati smještaj izvan gradske zone.

Kazališni repertoar zasnovan je na komedijama, ali gledalište je do posljednjeg mjesta ispunjeno i kad se igraju drugi dramski žanrovi. Na scenu se programatski postavljaju adaptacije Andrićevih pripovijetki i romana, pa u tome, kao i u aktivnostima na poslijeratnom pokretanju već zaboravljene kulturne manifestacije „Andrićevi dani“, treba tražiti objašnjenje o motivima za izložbu „Znakovi pored puta“.

Premda se zovu Hrvatsko kazalište Travnik, nikad se nisu zatvorili u granice svoga imena. Nisu se igrala samo djela dramskih pisaca koji su po rodu i jeziku hrvatski, nisu gostovali isključivo hrvatski ansambli i glumci. Tako je i s kazališnom publikom, na predstave dolaze Travničani i ljudi iz Lašvanske doline svih nacionalnosti, vjera i nevjera.

Sve ove godine i decenije predvođeni su jednim od osnivača Kazališta, intendantom Antom Bilićem, po rođenju teatarskim čovjekom, svjesnim šta sve može napraviti kvadrat scene, te crne kutije na kome se sve dešava, ne samo u kazališnom smislu…

U Kazalištu se ne događa samo kazalište, priređuju se raznovrsni kulturni i zabavni događaji, kao što je već glasoviti Country Party, na koji dođe oko hiljadu osoba odjevenih u stilu western filmova.

Domaćinski doček i topla, kućna atmosfera u kazališnom cafeu jedan su od razloga što je to postalo mjesto susretanja, posebno važno za lokalni hrvatski puk. Sa svog kulturnog djelovanja, Hrvatsko kazalište Travnik jedno je od rijetkih uporišnih tački kojima se održava opstanak i ostanak Hrvata u ovom dijelu Srednje Bosne.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someonePrint this page