U Travniku, tom mjestu gdje je rođen pisac koji je znao da je pripadnost najteži oblik usamljenosti, Đurđica dolazi kao netko tko više ne traži mjesto pod suncem nego sjenu pod riječima. Da kaže nešto o onome što čita i što piše. A to je, u današnje vrijeme, čin gotovo revolucionaran.
Jer danas više nitko ne čita da bi čitao, niti piše da bi pisao. Čita se da bi se kliknulo, a piše da bi se zaboravilo. U tom kontekstu, serijal “Šta čitam, šta pišem” i dolazak Đurđice Čilić podsjećaju nas da književnost nije stvar žanra, ni tržišta, ni prestiža – nego traganja. Traganja za onim što još nije izgubljeno. Za tonom koji još nije zaražen cinizmom. Za rečenicom koja još ima smisla i kad se pročita naglas, pred drugima.
A gdje to reći ako ne u Andrićevoj kući? U kući koja nije samo rodna, nego sudbinska. U kući gdje se možda, među prašnjavim policama, još uvijek skriva prva rečenica romana kojeg nitko nikada neće napisati.
/POSKOK/
