Gradim kuću sjećanja” umjetnička je instalacija koja se sastoji od dvanaest “Ćilima sjećanja” koje su uradile žrtve progona, žene Srebrenice, djelujući u udruženju “Bosanska familija” BOSFAM u Tuzli.
“Ćilime sjećanja” do sada je vidjelo više od 100.000 ljudi, u Haagu za vrijeme suđenja Radovanu Karadžiću, u Washington DC-u, u zgradi UN-a u New Yorku, u Ženevi, St. Louis-u, u džamijama bosanske dijaspore u kojoj ima 20.000 ljudi samo iz Srebrenice, zatim u Tuzli, Sarajevu, Srebrenici, a u okviru Ljetne radionice tkanja 2019. godine i na travničkoj tvrđavi.
Žene BOSFAM-a su 2020. godine poklonile svoje “Ćilime sjećanja” Srebrenici i oni su postali sastavni dio stalne izložbene postavke u Muzeju Memorijalnog centra Potočari. Tamo su dobili i dodatnu simboličku dimenziju. Arhitekt Ismet Lisica je sa svojim saradnicima osmislio umjetničku instalaciju pod nazivom “Gradim kuću sjećanja”, a zenički arhitekt Vedad Šestić je, uz podršku Mreže mladih Medžlisa IZ Zenica, projektovao njenu mobilnu rekonstrukciju. Tako je umjetnička instalacija dobila mogućnost da bude predstavljena i u drugim mjestima, pa je nakon Zenice, Zavičajni muzej Travnik sa Elči Ibrahim-pašinom medresom organizirao njen dolazak u Travnik.
Drvena skeletna konstrukcija kuće asocira na prazninu izgubljenog doma. Tek zidovi sazdani od “Ćilima sjećanja” svojom mehkotom obavijaju tu praznu ljušturu, dok izvezena imena srebreničkih žrtava, pored konkretnih ličnosti, simbolički ukazuje i na desetine hiljada ubijenih u genocidu, okončanom u Srebrenici “zaštićenoj” zoni UN-a, u samo nekoliko dana mjeseca jula 1995. godine.
Srebrenica je bila posljednja etapa genocida izvršenog nad Bošnjacima u periodu od 1992.-1995. godine na teritoriji Bosne i Hercegovine. Međunarodni sud za ratne zločine počinjenje na području bivše Jugoslavije okarakterizirao je djelovanje srpskih snaga u Srebrenici kao genocid. Velikosrpski agresor: Vojska Republike Srpske, Jugoslovenska narodna armija, policija, paravojne snage iz Srbije “Škorpioni”, Crne Gore, Rusije i Grčke, počinile su masovne zločine u periodu od 1992.-1995. godine na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Kalinovika, Foče, Goražda, Čajniča, Rudog, Višegrada, Rogatice, Sokoca, Han-Pijeska, Srebrenice, Žepe, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Bijeljine, Brčkog, Bosanskog Šamca, Doboja, Bosanskog Broda, Dervente, Teslića, Maglaja, Zavidovića, Prnjavora, Kotor Varoši, Skender Vakufa, Banja Luke, Prijedora, Ključa, Bosanskog Petrovca, Krupe, Kulen Vakufa i Sarajeva.
Umjetnička instalacija “Gradim kuću sjećanja” paradigma je svekolikog stradanja Bošnjaka u Srebrenici i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ova izložba je način da osnažimo našu kulturu sjećanja, ali isto tako da pružimo podršku preživjelima. Priređena u mjesecu julu kada obilježavamo sjećanje na genocid počinjen na Bošnjacima u Srebrenici ova izložba u sebi nosi i poruku za budućnost.
Upravo je sada trenutak da se upitamo koliko smo kao kolektiv i kao pojedinci pružili podršku preživjelim žrtvama genocida. Ćilimi koji stoje ovdje pred nama, konkretan su primjer i rezultat aktivizma žena koje su u proteklih 27 godina pokazale snagu i sposobnost da se same snađu u ambisu rata, da pronađu snagu, pokrenu se nakon strašnog iskustva progona i gubitka najbližih. Ovi ćilimi su neodvojivi dio njihovih sudbina, njihovih životnih priča.
Pored toga što njeguju kulturu sjećanja, tkalje iz Bosfama imaju još jednu veoma važnu ulogu. Njegujući vještinu izrade bosanskog ćilima, one su danas posljednje čuvarice ovoga kulturnog dobra neodvojivog od identiteta i kulturnog bića Bošnjaka.
Pa, čini li nam se da bi u izgradnji boljeg sutra, za početak, svaki dom koji imalo drži do sebe, trebao imati jednu serdžadu, jedan ćilim otkan rukama žena iz Bosfama.
