Nakon premijere predstave „Andrić za sve“, kojom je otvorena ovogodišnja manifestacija Andrićevi dani, našla sam se na sceni Hrvatskog kazališta Travnik – potpuno zatečena i duboko dirnuta.
Držala sam prekrasan buket cvijeća koji mi je, u ime članova Hrvatskog kazališta Travnik, kao znak pažnje povodom mog odlaska u penziju, uručio intendant Anto Bilić – alfa i omega ovog jedinstvenog teatarskog projekta u našoj zemlji i šire.
Stojeći sa glumcima na sceni, slušajući aplauz kojim ih je publika nagrađivala za odličnu izvedbu, osjetila sam neku posebnu vrstu bliskosti, one ljudske topline za kojom se u samoj predstavi kroz dramatizirane Andrićeve tekstove tragalo kao jednom od nedostižnih ciljeva. Za onim “pobratimstvon lica u svemiru“ Tina Ujevića koja počinje stihovima
“Kako je dobro biti među ljudima,
među ljudima biti i čovjek…” Kao da se u tom jednom trenutku sabralo mnogo godina rada, susreta, saradnje, prijateljstava i zajedničkih vjerovanja da kultura može mijenjati i ljude i grad i cijeli svijet.
Hvala Anti, Lidiji, Mateju, Renati, Darku S, Tanji, Antoniju, Darku B, Danijeli, Teu, Domagoju, Borni, Karli, Miji… na ovom iskrenom gestu poštovanja i na toplini kojom ste me obdarili.
Bila mi je istinska čast dijeliti scenu s takvom ekipom – s jednom nesvakidašnjom teatarskom družinom, bolje reći, artističkom porodicom kakva se danas teško može sresti bilo gdje.
