Oslobođenje: Andrićevim stazama travničkom čaršijom

Oslobodjenje_reportaza

 

Andrićevim stazama travničkom čaršijom

Dio turističke ponude je i tura Travnička hronika koja je neka naša verzija filmovanog Da Vincijevog koda. Naravno – sve su prednosti na strani travničkog muzeja

Kako je naš hodopisac Dragan Marijanović opravdano odsutan sa ovih stranica jer liječi srce, a ja obično kažem da srce i nemam i da to imam čak i napismeno, Ajla se jedan dan poigrala i s ljubavlju kakvom samo rodni grad možeš voljeti – fotografirala naš Travnik.

No, kako je i Ajla već danas putnica za Washington u kome namjerava ostati – u Sjedinjenim Američkim Državama, u izdavačkoj kući North Dakota State University Press, u prevodu Johna C. Coxa, objavljen je na engleskom njezin roman “Mogla je biti prosta priča”, kako smo već pisali – morala sam obećati da ću ja naše čitatelje podsjetiti na sve ljepote čaršije za koju je naš sugrađanin Ivo Andrić, na samom početku “Travničke hronike” napisao da je specifična i po tome što nigdje kao u njoj sunce ne izlazi tako kasno i ne zalazi tako rano, ali kad sija – nigdje ne sija tako jako.

Zavičajno-muzejska ponuda

Ovih ga dana u Travniku ima u izobilju, pa vrijedi prošetati do Starog grada. Historičari se slažu da je ta naša tvrđava – koja dominira ulazom iz pravca Sarajeva i na koju mi sam pogled budi osjećaj da sam kod kuće – jedan od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne: nema podataka o godini i trajanju izgradnje, kao ni o graditelju, ali oni kojima je to posao nemaju dilema, sagrađena je u drugoj polovini 14. ili prvoj polovini 15. stoljeća.

Po načinu gradnje pretpostavlja se da ju je dao sagraditi kralj Tvrtko II Kotromanić, ali historičari smatraju da je mogući graditelj i kralj Stjepan Dabiša. Današnji izgled bedema i tvrđave rezultat je intervencija turskih majstora gradnje vojnih utvrda, a današnji nivo brige o njoj rezultat je angažmana Zavičajnog muzeja pod čiji je patronat Stari grad dospio još 1953. godine – i kako piše na stranici ove važne ustanove za Travnik – zahvaljujući najviše tadašnjem direktoru Muzeja Stipi Loziću počelo se s čišćenjem i uređenjem tvrđave, arheološkim i konzervatorskim radovima. 1999. godine – opet zahvaljujući Zavičajnom muzeju – pokrenut je proces obnove i revitalizacije tvrđave, koja je nacionalni spomenik BiH, ali i centar kulturnog i zabavnog života Travnika.

Stari grad danas sadrži različite muzeološke, kulturološke, edukativne i zabavne postavke i aktivnosti koje uveseljavaju goste i turiste. Recimo da je dio turističke ponude i tura Travnička hronika koja je neka naša verzija filmovanog Da Vincijevog koda. Naravno – sve su prednosti na strani travničkog muzeja, naprosto zato što se Travnička hronika živi, a ne gleda na platnu, turistima – ako ćemo pravo – treba duplo više od filmskog vremena da obiđu sva ona mjesta na kojim se odvija radnja “Travničke hronike”, a muzejski kustos i domaći glumac daju maksimum kako bi im dočarali konzulska vremena, vezirove dileme, raspoloženje čaršije i sve one životne dogodovštine koje su – smještene između korica – proglašene jednim od najljepših evropskih romana.
Andrić je – uprkos postdejtonskim politikama – neizostavna priča u Travniku, a muzealci su u svoju ponudu uvrstili i scenski kolaž o njegovom životu. Akademski glumac Matej Baškarad, uz inserte iz dokumentarno-igranih filmova nastalih u muzejskoj produkciji, interpretira fragmente književnih djela koje je Ivo Andrić posvetio Bosni i gradovima u kojima se formirao kao umjetnik. Kolažni program se izvodi u Barutani Starog grada. Može li ljepše? Da može, duboko vjerujem da bi direktorica Zavičajnog muzeja Fatima Maslić već osmislila. A nije isključeno da nam sprema iznenađenja.

Čaršijske prednosti

Kako god, Stari grad je tek dio priče o Travniku čiji se puls mora osjetiti u čaršiji. A to znači i odmaranje očiju na Plavoj vodi, zavirivanje u Šumeće, šetnju glavnom gradskom ulicom od Šarene džamije pa sve do stadiona i Pirote. I nije što sam Travničanka, ali zaista se ima šta vidjeti. I gdje sjesti i odmoriti, i za mlade i za nešto starije. I osjećati se posebno.

Evo zašto. Početkom ovog milenija, jedna strana novinarka koja je dugo vremena provela u Bosni i Hercegovini potpuno me je zatekla pitanjem: Zašto svi koji od rata žive u Sarajevu za sebe kažu da su Sarajlije, a samo Travničani – bez obzira otkad su ovdje – insistiraju da se zabilježi da su iz Travnika? U prvi mah posegla sam za citatom Mome Kapora i rekla kako “imanja izgore, kuće se poharaju, samo mjesto rođenja zauvijek ostane upisano”, a onda sam joj, onako travnički prkosno, objasnila da mi, Travničani, uživamo da se razlikujemo od ostatka svijeta.

Naši su i ćevapi drukčiji, rekla sam joj, i ubjedljivo su najćevapniji na svijetu. Nikada nismo bježali od tradicije, pa je katolička crkva i u najkomunističkije doba nedjeljom bila puna, a 27. noć ramazana se oduvijek obilježavala. Naši su nas učitelji, nastavnici i profesori učili da samo čitanje nikada neće izaći iz mode i da vrijedimo taman onoliko koliko znamo i koliko smo obrazovani. Travnička je gimnazija oduvijek znana kao isusovačka i to nikom nikad nije smetalo, uostalom, i fudbalski treneri iz naših krajeva – bio to Ćiro Blažević ili moj školski drug Dragan Jović – širinom pogleda se razlikuju od ostatka (fudbalskog) svijeta. Baš kao i prof. dr. Besim Spahić i(li) prof. dr. Zehra Kreho od univerzitetskog.

Takvi smo. Ponosili smo se svojim daskama koje život znače još onda kada ih je družina predvođena Rusmirom Agačevićem, Mirkom i Nebojšom Adžaipom prkosno pravila. Bili smo i ostali svoji, ponosni na ono što imamo i što nam je naša čaršija dala. Jer čaršija pamti: da je tako i danas, svjedoči i Ajlino snimateljsko iskustvo: dok je tumarala Starim gradom, brižni muzejski uposlenik joj se pohvalio kako je koji dan prije nje, travničke zidine obišao naš poznati pisac Muharem Bazdulj.

Sva ushićena mi je rekla: Vidiš, u našem Travniku ljudi još uvijek čitaju!

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Email this to someonePrint this page